Prolog
Život je kratak, a nada je duga,
dobro me ostavlja,a zlo je sve veće.
(Luis de Gongora)
Nad starim hrastovim stolom nadvila se krupna figura, u polutami sobe, koja bi se mogla nazvati radnom, ako se uzme u obzir prisustvo knjiga i starih mapa. Jedino svetlo činila je petrolejska lampa na tom istom hrastovom stolu, koja je svoje maleno svetlo bacala preko belog lista papira. Na listu je crnim mastilom košćata ruka ispisala tek nekoliko redaka. Već neko vreme je bila nepomična. Kao da je dugo nošena misao, tek pošto je dobila svoje obrise, ispisane tu na papiru, postala sasvim jasna svome autoru. U daljini je lavež psa prekinuo noćni muk i naterao starca za stolom, da podigne svoj pogled sa lista ispred sebe. Polako se pridigao sa stolice, sa vidnim naporom čoveka koji se teško odlučuje da prekine započeto. Sporim koracima prišao je vratima koja su vodila na terasu. Vetrić rane jeseni dodirnuo mu je dugu, sedu bradu. Izašao je.
Terasa je bila prostrana, mnogo veća od sobe iz koje je upravo izašao, natkrivena krovom koji je nosio red masivnih stubova. Pod od drvenih talpi zaškripao je pod starčevim nogama. Primakao se ogradi. Pogledao je, u san potonuo, grad koji se oblikovao u svetlosti zvezda i meseca. Noć je bila vedra i omogućila mu je da jasno sagleda siluete krovova koji su se nizali pred njim, činilo mu se, u nedogled. Video je popločani trg, crkvu i zvonik sa krstom koji je nadvisio okolne krovove. Video je vijugave uličice koje su se spuštale i gubile u daljini, mnoštvo malih kamenih kuća na obroncima padina sa njegove leve i desne strane. Mogao je sve da ih obuhvati pogledom sa terase svoje palate, kako je nekada, šaleći se, voleo da je zove. Bio je to veličanstven prizor čak i mnogo godina pre ove noći, ali pogotovu sada. Voleo je to što vidi i dopustio je da mu ljubav preplavi srce, napuštajući na tren mračne misli i terajući tom ljubavlju besove koji su mu, pre nekoliko trenutaka, skamenili dušu. Izgovorio je u sebi molitvu, zablagodario Gospodu na svemu što mu je dao za sve duge godine njegovog života i uspeo da povrati mir.
Znao je da će ovaj dan doći, znao je to dugo, možda ne tako jasno kao sada, ali je znao. U onim dalekim danima kada je bio jedan od retkih koji su preživeli rat. Poslednji, kako su ga tada zvali, naivno verujući da oni koji su iza njega ostali više nikada neće imati volje da vode još jedan. Ili kada je bio prinuđen da utočište traži po šumama, daleko od onoga što je nekada bio njegov dom. Da, znao je i tada.
I posle obnovljenih nada u danima stvaranja Saveza, kada su poslednji ostaci ljudskosti prosijali u malobrojnima. Kada je sa svojim "plemenom” pronašao ovu dolinu i u njoj podigao ovaj "rukosad" pred njim.
Da li je to osećao ljutnju? Pomalo. Ali na koga da se ljuti? Na sebe...o da, na sebe. Zato što je znao, a dozvolio je da zaboravi. Dozvolio je da ga savlada spokoj, koji je sam stvorio, kao koprenu između sebe i onoga što je oduvek bilo tu. Setio se rečenice jednog znamenitog podvižnika, u knjizi koju je davno iščitao: "...mi još uvek tražimo spokoj, čekamo ga, mislimo da ćemo rukama, rečima, napraviti žalosni, prolazni spokoj i u njega se uzdamo...”. I još jedne o mirnom sedenju u prelepoj cvetnoj bašti i ispijanju čaja, iluzije tog spokoja i zaborava da je stvarni i jedini cilj borba. Borba. To je jedino izvesno i neophodno, sve ostalo, mada lepo, pokazuje se suvišnim. Ipak, čovek je slab i brzo se navikne na prijatnu stvarnost. Sigurno, on je stražario i nad sobom i nad mnogima, kao i nad onim što je jedino bitno, znajući da ne živi za ovaj trenutak, ma koliko bio ispunjen blagodaću, ali... Ćesto svome srcu dopuštamo da prione za prolazno. Možda je samo želeo da se vreme produži... još malo... Želje naše su slabosti naše, pomisli.
Povetarac je postajao hladniji i blagi drhtaj podseti ga da mu košulja nije dovoljna. Na istoku je noć bledela. Pogledavši još jednom ispred sebe, okrenu se i vrati se u sobu.
Na hrastovom stolu dočekala ga je ista petrolejska lampa, koja je osvetljavala isti beli list papira na kome je crnim mastilom bila ispisana ona ista rečenica. Nije se promenila. Sada je pogledao bez pređašnje teskobe, pribrano, već pomiren sa njom, spreman na sve što je donosila. U zaglavlju lista je pisalo: 27. Septembar, godine 39. od Dolaska, a ispod toga: "Sasvim je izvesno da je počelo. Dovezao ih je brod, koji je doplovio Dunavom. Ne znam koliko ih je, što samo po sebi ne menja ništa. Ono što je sigurno je da su tu... da, oni su tu”.
Beli Grad
“MEFISTOFELOS:…Evo nas među golim veštičicama mladim, i starim što se
mudro kriju pod haljinama,
Ljubazno samo, molim, mene radi malen će biti trud, a silan provod nama.
Da odnekud čujem svirku neku! Prokleta škripa! Valja navići na tu dreku. No,
hajde! Hajde!
To nužno mora biti prvi ću prići, pa te predstaviti…
FAUST: Kog ćeš da izigravaš, reci pravo hoćeš li biti čarobnjak il đavo?
MEFISTOFELOS: …Vidiš li onog puža što nam se približava?
Licem što svuda opipava on već donekle njuši ko li ja mogu biti.
Baši da hoću, ovde ne bih se mogo skriti.”
JohanFolfgang Gete “Faust”
Sivo jutro nad sumornim pejzažom razrušenih kućeraka i ostataka,
nekada, moćnih građevina, sada skeleta, dostojnih gađenja ili sažaljenja,
pratilo je veliku grupu ljudi na konjima. U punim ratnim
odorama, naoružani i smrknuti, jahali su po nečemu što je davno, pre
njihovog vremena, bio široki put, veoma važan i prometan. Nekada su
njime jurila vozila neshvatljiva za ove ljude, naviknute da brzinu mere
izdržljivošću i snagom svojih konja. Još i sada, konjanici su mogli da vide
ostatke tih čudnih naprava, rasutih tu i tamo po tvrdom tlu koje je
vijugalo u nedogled. Gomile zarđalog metala, pocrnelog i izobličenog,
rasparčanog što zubom vremena, što pohlepnim i marljivim
rukama za poslednjih decenija, iskrsavale su sa njihove leve i desne
strane. Sve ono što je ostalo od davnih vremena, koja su sada postojala
još samo u pričama, bilo jeu ovakvom stanju, pa mlađi naraštaji nikako
nisu uspevali da poveruju u fantastičnost istih, gledajući zlokobne i
raspadajuće artefakte prošlosti. I sam put, nekada važan, sada je bio
jedva prepoznatljiv. Njegova siva površina bila je razlokana i pojedena
od divljeg rastinja. Na mnogo mesta pojavljivali su se krateri ili, pak,
izvirala brdašca, terajući konjanike da ih oprezno zaobilaze. Svaka šumska
staza delovala je manje avetinjski od ovog “Autoputa”, kako je
pisalo na, jedinoj preostaloj tabli iznad njihovih glava. Naravno, samo
za one koji su znali to i da pročitaju.
Široki bulevari i ulice kojima su jahali, prvi put kada su ovamo
kročili, bili su oivičeni uzastopnim redovima fasada, koje bi onome sa
snažnom maštom mogle da ispričaju ponešto o svojoj istoriji, ali su
većinu ostavljale uneprijatnom raspoloženju. Moglo se pretpostaviti da
su pre rata bile raznih boja, ali su ih tragovi vremena i stradanja
izbledeli ili zauvek isbrisali. Gola okna, gde su pre mnogo godina stajali
prozori, zurila su u njih, poput zlih očiju, a iz svakoga od njih izvijalo se
crnilo gareži koje su ostavili davno ugašeni plamenovi. Krovovi od
drveta izgoreli su i nestali i sada je nad golim sivo-crnim zidovima zjapilo
nebesko prostranstvo. Postojani stanovnik svake od ovih zgrada
bio je uporni korov koji je izbijao na svakom mestu, bujajući i klijući svakom
godinom sve više. Pridružilisu mu se nekakvi crni bršljanovi,
obrastajući sve te, nekada šarenolike,površine.
I ulice po kojima su gazila kopita njihovih konja dobrim delom bile
su nagrižene divljim rastinjem, koje uopšte nije bilo onakvo kakvo se
moglo videti u šumi, već je na sebe preuzelo istovetni izgled truljenja,
poput “leša” na kome je živelo. Prolazili su i pored velikih građevina,
koje su u prošlosti bile prekrivene samo staklom, a koje su sada
delovale kao polomljene vaze, sa svojim krhotinama rasutim svuda
unaokolo i gomilom čelika koji je izranjao iz njihove unutrašnjosti. Videli
su srušene mostove, zastrašujućih dimenzija, koji su o tome svedočili
samo svojim ostacima, usamljeno pobodenim sred mutnih voda. Jedan
od njih zadržao je samo gigantski pilon sa koga su mlitavo visile čelične
sajle poput pipaka nekog zaspalog čudovišta, koje čeka da bude
probuđeno.
Oni koji su danas slušali priče o lepotama i velelepnosti Belog
Grada, bili su sigurni da su te priče izmišljotine ili, u najboljem slučaju,
dosta ulepšane verzije nekakve maglovite istine. Ništa lepo se nije
moglo nazreti u pocrnelim i trulim ruševinama, gomili djubreta i korova,
jezivoj pustoši i neprestanom vetru koji je stvarao zlokobnu muziku,
hučeći kroz sve te prazne ljušture nekadašnjeg grada. Sve što se moglo
videti svedočilo je o razaranju i smrti, napuštenosti i prokletstvu. Oni
delovi avetinjskog gradakoji nisu nestali u ratnom razaranju, dopustili
su to sebi u strašnom zemljotresu, koji je nastupio posle svih bombi i
meteža. Ogromne gradske četvrti progutala su gladna usta zemlje, na
kojoj je grad počivao decenijama. Kao da neka viša i neshvatljiva volja
nije dopuštala da se sačuva i najmanji njegov deo za buduća pokolenja.
Sve što je preostalo bilo jeu takvom stanju da je one slučajne putnike,
kada bi se svojom nesrećnom sudbinom našli na njegovom pragu, od-
vraćalo poput monstruoznog poljskog strašila za ptice. Ovde više nema
života i nikada ga nećebiti, osećali su ovi ljudi dok su jahali, pomalo
utešeni što Beli Grad ostavljaju iza sebe.
Trgovište
Pola kile mesa
S ljudskog tela, ljudskog mesa, nit' se
Ceni toliko, nit' toliko vredi
Koliko ovčje, kozje, goveđe...
(Mletački trgovac)
Kiša je padala već puna dva sata, bez prestanka. Prašnjave ulice pretvorile su se u blatnjave oranice, kojima su oni retki jedva gacali uz psovke i povike. Prokleta kiša, pomislio je Manc i počešao se po ogromnom nosu, što je, uopstalom, činio kad god je bio nervozan. Zaparloženi vazduh još se više pojačao od silne vlage, sada pomešane sa mnoštvom drugih mirisa.
- Kiša je smrt za pos’o. - više je za sebe promrmljao i sasvim se smrknuo, ponovo prinoseći šaku nosu, jedva svestan koliko puta je to uradio u poslednjih deset minuta. Kapi su ritmično dobovale po starom platnu velikog šatora, koji je stajao u centru, sada opustelog trgovišta.
Da, ovakva kiša je bila pogubna za posao kojim se Manc bavio. Bio je trgovac i to jedan od većih, barem po standardima koji su važiliu ovome kraju. Manc je bio svestan da “ovaj kraj” nije ništa drugo do zabit, a ovo trgovište samo bleda senka velikih, ali njegov šator je bio najveći, a na količini i vrsti robe mogao bi mu pozavideti svaki od umišljenih trgovaca iz velikih mesta. Za sebe je mirne duše mogao da kaže da spada u krupne ribe, ma šta ko o tome mislio. No i za takve, kiša u ovo doba godine, često znači, manjak mušterija. Rastera i one najupornije.
“Prokleta kiša” može da traje satima, čak danima u kratkim prekidima. Ko normalan da izlazi po ovakvom vremenu iz kuće, ko da dođe iz svog bednog seoca i da provodi sate na trgovištu, kupujući, cenkajući se, opijajući i zabavljajući se? Niko, baš niko. Ili skoro niko.
Jedino što je Mancu, iskusnom trgovcu, koji je svoju robu mogao da proda skoro svakom, bilo mrskije od kiše koja rasteruje mušterije, bile su - čudne mušterije. Ona vrsta koja se pojavljuje baš po ovakvom vremenu, kada normalnih i nema. One mušterije koje izgledaju tako... pa, kao da i nisu tu da bi trgovale. Jedna takva stajala je već neko vreme u “Mancovom šatoru čuda”,kako ga je sam zvao, ponosan na svoj trgovački genije.
Preko puta drvenog sanduka, iza koga se nalazio ponosni vlasnik šatora čuda, stajao je krupan čovek, sa kapuljačom duboko natučenom preko glave, pa je bilo nemoguće odrediti mu godine. Bio je odeven u crno, iako se za pojedine delove njegove garderobe moglo reći da su, u stvari, nekada, davno bili crni, sada posiveli od vremena. Preko ramena mu beše prebačen veliki ogrtač od krzna mrkog medveda, povezan grubom metalnom kopčom oko vrata. Ispod njega su se samo povremeno nazirali neki detalji, ali Mancu je odmah u oči pao dugačak mač opasan o boku, nepoznatog i ne toliko želejnog, stranca. Mogao je u trenu oka, za koliko su se kanije mača pokazle pred njegovim očima, da oceni da se radi o nečemu vrednom. Na sebi je stranac još nosio nekakvu dugačku haljinu, koja mu je dosezala do kolena, ali tako da se na krajevima, od butina na dole, račvala na četiri odvojena dela i omogućavala da se noge slobodno kreću. Imao je crne vunene pantalone, upasane u duboke čizme od jelenske kože, takođe ofarbane u crno. Kada je prišao onom sanduku koji je držao odstojanje između vlasnika i mušterija i na njega spustio svoju ruku, Manc još primeti da ovaj nosi verižnjaču, gusto ispletenu od čeličnih žica. Nije bilo sumnje i Manc jeznao da se radi o plaćeniku. Vojnik svakako i po držanju, reklo bi se. Oni su uvek bili grubi i nadmeni. Samo, ovaj definitivno nije pripadao nijednom klanu, pa je stoga bilo logično zaključiti da se radi o kakvom šakalu, kako su voleli da zovu takve ljude u ovim danima. Baš ona vrsta mušterije koja mu uopšte nije trebala.
Veštice
Na dati znak, četiri veštice, koje su donosile napitak i stalno se nekud gubile, ponovo uđoše u hram na zadnja vrata i stadoše odmah iznad svoje četiri sestre koje su sedele. Brusila lupi štapom ponovo, ovoga puta samo jednom. Četiri veštice zbaciše svoje ogrtače sa sebe. Na opšte iznenađenje svih gostiju, osim Ruina naravno, pred njima se ukazaše mlada i naga ženska tela, izvajanih oblina i prelepih lica. Dve od devojaka behu plave, puštenih kosa, koje im dosezahu preko pola leđa, a druge dve imale su tamno smeđe kose, spletene u velike kike. Bile su poput kakvih nimfi, koje su osim prekrasnim telima, mamile svojim velikim i pitomim očima. Na gležnjevima i rukama nosile su mesingane alke, a od ramena na dole spuštahu im se tetovaže koje su predstavljale isprepletane zmije. Vrelina koja je vladala unutar prostorije od rasplamsale vatre sada se još više pojačala od prizora mladih i poželjnih devojaka. Reakcija prisutnih Hordinih vojnika i starešina bile su jasno izražena na njihovim iskeženim licima i očima punim požude. Pogledom su proždirali svaki pedalj na belim telima mladih devojaka, upijali svako udubljenje na mekanoj koži, sladili se izgledom oblih i bujnih dojki, bili omamljeni osmesima punih i crvenih usana, koje su ih pozivale da se njima divlje naslađuju.
Sve ove misli nisu zaobišle ni vremešnog komandanta, koji uprkos svemu što je mogao da očekuje nije računao na ovo iskušenje. Negolug je bio u pravu kada se malopre šalio sa Trailom i rekao mu da ga dugo nije video sa ženom. To je bilo tačno. Poslednjih godina Trail se sve ređe odlučivao da u svoju postelju prima konkubine iz Malja, koje su mu bile lako dostupne kao glavnokomandujućem. Prepuštao je to zadovoljstvo mlađima od sebe, potajno čeznući za nekim ko bi ga istinski mogao voleti. Takve misli smetale su i njemu samom, jer ih je smatrao nekakvom slabošću i često ih je terao od sebe. Ali sada je osećao da se njegova muškost budi, bez obzira na sav napor i usredsređenost koju je ulagao, ne bi li nazreo nekakvu zamku iza svega ovoga. Onaj napitak kao da je svemu pomagao, raspaljujući želju u njemu sve jače. Pogledao je pored sebe i video istovetno raspoloženje na licu svoga kapetana, koji to, uostalom, nije ni krio. Negolug se osmehivao svojim širokim osmehom, vidno zadovoljan razvojem situacije. Taj omamljeni i raspojasani izgled njegovog prijatelja pomože Trailu da se malo pribere.
- One su za vas, gospodari – izusti Brusila, narušivši svojim neprijatnim glasom ovaj trenutak opijenosti, zagledanih muškaraca.
- Najpre ćemo govoriti! - na zaprepašćenje svih, obrati se Majci – veštici, Gromovrat, koga kao da nisu dotakli prsti požude.
- Gospodaru… - pomalo zbunjeno reče Brusila gledajući u Gromovrata – lord Ruin ti je sigurno rekao našu cenu… Naše vizije za… vaše seme.
- Rekao mi je! - Gromovrat pogleda po prostoriji, svojim jezivim očima nad kojima nije bilo obrva. Pogledao je lica svojih vojnika i svojih starešina, a sa njih odmah spadoše izrazi požude, videvši njegovu rešenost. – Ona će ostati! – prstom pokaza na jednu od plavih devojaka, koja je imala najbujnije grudi, široke kukove i svojim raskošnim telom zaista plenila. – Ostale mogu da odu sa mojim ljudima i dobiju od njih to što tražiš. Ja, međutim ostajem ovde da dovršimo razgovor. Ja dajem, tek pošto dobijem. - pa se odlučnno zagleda u sive i zverske Majčine oči.
- I ja ću ostati – dodade Ruin.
- Dobro, Gromovrate sine Drarogov… ispravno. U tebi je snaga tvoga oca i može biti, veća nego njegova. Ti ćeš zasigurno pobediti.
- Ostaću i ja gospodaru – sa velikim naporom volje Trail ubi želju, odazivajući se osećaju dužnosti. Krajičkom oka primeti prezriv osmeh volšebnika, koji se verovatno nadao da će Gromovrat i on jedini ostati.
- Neka bude! – Brusila opet udari poznatim znakom po kamenoj ploči i obrati se devojkama – Gardanja, Zvarika, Balata odvedite muškarce u kolibe i dobro im ugodite! Ti Klapsida ostani ovde i čekaj da poslužiš gospodara Gromovrata kada te zaište.